Bleiburg, hrvatsko europejstvo i europsko balkanstvo – 2007
26.05.2007. – Bleiburg, hrvatsko europejstvo i europsko balkanstvo
«Sporo» su tekle pripreme Hrvatske zajednice iz Zuga za odlazak na Bleiburg. Svima se žurilo, i svi bi najradije krenuli onoga časa kada se ideja i rodila. No, na najveće stratište jednog europskog, hrvatskog naroda u krvavom dvadesetom stoljeću ne ide se nepripremljeno. Na to mjesto britanske nacionalne sramote, čija posljedica je genocid počinjen u miru, budući da je Drugi svjetski rat bio završen, ide se duboko i temeljito pripremljen.
Susresti se sa tom slikom koja nam je bila desetljećima zabranjivana gledati, i posjećivati je, izaziva osjećaj i ponosa, i poniženja, i pobjede, i poraza. I stoga posjet Bleiburgu nije nikako neki avanturistički izlet. To je na neki način svehrvatsko hodočašće.
To je mjesto na kojem se vidi hrvatsko europejstvo, i europsko balkanstvo.
Zato se svatko od prijavljenih na sebi primjeren način pripremao, unutar svehrvatske zajednice Zuga. A bio je to zajednički hod svih hrvatskih udruga, stranaka i klubova različitog, sportskog, zavičajnog, karitativnog, i dakako političkog hadezeovskog. Šarolikost koju je u zadnje vrijeme hrvatske rascjepkanosti mogao jedino Bleiburg ujediniti. Bleiburg ne prihvaća, i ne dočekuje, hrvatske diobe. Bleiburg je dijelom i posljedica hrvatskih nacionalnih dioba.
Pripremljeni u svim svojim razlikama, a uokvireni bleburškim žrtvama, krenulo se rano ujutro u subotu 12. svibnja 2007. Na ispraćaju mala blaga kiša, koja je, čini se, htjela oprati sve naše zablude, nevjerovanja, nepoznavanja, sumnje. Jer autobus je vozio i sinove partizana i sinove domobrana. Svibanjska je kiša stoga htjela saprati sve te razlike, kako bi svi jednaki došli u «Ausschwitz» hrvatskog naroda. Put dug, no ne i naporan. Raspoloženje na razini cilja. «Učenje» povijesti, šale i pjesme, razbijalo je svaku pomisao na spominjanje zidova hrvatskih dioba koje je uspjela izgraditi trćčosiječanjska koalicijska vlast. Vlast u kojoj je glavnu hrvatsku politiku vodila partija koja je i osmislila, te u djelo provela, Bleiburg i križne puteve hrvatskog naroda. Za te nepotrebne zidove nema mjesta u Hrvatskoj zajednici Zuga. Poglavito ne na putu za Bleiburg. Cilj putovanja ruši svake zidove diobe.
Dolazak poslije podne, smještaj u hotelu nedaleko od Bleiburškog polja, mala pauza i veliko iščekivanje. S nestrpljenjem se čeka sedamnaest sati, vrijeme kada se autobusom kreće prema Cilju. Jedni bi išli i pješice. Žuri im se. Nema ni umora, ni gladi, ni žeđi. Grupice međusobno razgovaraju i nadopunjuju se znanjem o Bleiburgu. Stotine priča što ih je svatko čuo, u mraku tiho izgovorene, iza dobro zatvorenih vrata, od svojih starih koji su čudom Bleiburg preživjeli. Istina o Bleiburgu nije se smjela čuti. Ako bi se čula, makar i u smrtnom strahu i šapatu, onda bi se i znala. A nije se smijela znati, jer su zločinci i ubojice bili «pobjednici». Pobjednik istinu piše. Izuzetak je opet Hrvatska, kao pobjednik u domovinsko-obrambenom ratu zabranjeno joj je pisati istinu. Pišu je oni koji su stvorili Bleiburg, pišu je oni koji su razoružali hrvatske domoljube na Bleiburškom polju i izručili ih partizansko-četničkim koljačima. Pišu je oni hrvatski političari iz trećosiječanjske koalicije, i predsjednika građanina, koji su šriom otvorili državne arhive i dali ih britanskim špijunima, djeci onih koji su sa Zapada vratili hrvatski narod na Balkan. Zato, na mozaiku Bleiburga vidljiva je i velika kockica Haaga. Zapravo bleiburški i svi drugi križni putevi hrvatskog naroda još uvijek traju, kroz Haag čija politička organizacija, suodgovornici za Bleiburg, nastoje izjednačiti hrvatsku žrtvu sa srpskim zločinom.
Krećemo prema crkvi na mjesnom groblju Unter-Loibachu. Desetak minuta vožnje i nalazimo se pred prekrasnom crkvom, uljepšanom zapadnjačkom urednošću i okićenom skromnim no vrlo lijepim nadgrobnim spomenicima. Nema ni traga o našoj raskoši grobalja, kičastog skupog mramora, koji predstavljaju prestiž, ali nedaju i mir pokojnicima. Grobnicu hrvatskih žrtava i nije nam bilo teško naći.
Grupe ljudi, mlađi i stariji, vide se okupljeni oko jedne grobnice. Stalno se smjenjuju, dolaze, poklone se i pomole, polože cvijeće, zapale svijeće i prave mjesto drugima, koji stalno pristižu. Pred spomenikom šutnja. U mrtvoj tišini čuje se krik ubijenih i jauk bačenih u jame. Čuje se zločinačka zapovijed na predaju. Odjekuju u uronjenoj tišini lažna britanska obećanja da ne će biti izručeni partizansko-četničkim koljačima. Dopire cinični smijeh zločinaca i izdajnika. Tišina govori sve. Zatvorenim očima se vide svi križni putevi hrvatskog naroda koji su uslijedili poslije Bleiburga. Na svibanjskim suncem zagrijanom crnom nadgrobnom mramoru zabilježeno hrvatsko muslimansko savezništvo. Sa jedne strane spomenika križ, sa druge muslimansko vjersko obilježje polumjesec i zvijezda. No u tom prošlom savezništvu vidim i jučerašnji muslimansko hrvatski sukob u Bosni i Hercegovini. Je li moguće da iz takvog savezništva, ovjekovječenog u groblju na Zapadu, kamo teže i muslimani kako kažu, izbije toliko krvav sukob. Je li moguć tako zločinački muslimanski plan istrijebljenja Hrvata sa beha prostora. Je li i to prošlo muslimansko savezništvo bilo lažno, i je li se u njemu već tada planirao ova današnja muslimanska agresija na beha Hrvate. Postavlja se u toj grobljanskoj tišini i pitanje o hrvatskoj naivnosti. Je li naivnost kontinuirana pratilja našeg nacionalnog stradanja. Pitanja na koja će povijest dati odgovor. No sada se već može ustvrditi kako je svako naše savezništvo, svaka zajednica u kojoj smo bili, zapravo hrvatska šteta i zabluda koju smo kasnije skupo plaćali. Hoće li to u budućnosti biti i sa Europskom unijom, koju već sada preskupo plaćamo, i koja nas prima jedino ponižene i «razoružane», onakve kakve nas je isporučila zločincima na Bleiburškom polju.
Žrtve traže istinu. Netko je opet zabranjuje, zatrpava i skriva. Krivotvori je. Zaboravljaju kako se istina ne može zatrpati. Po istini se ne može hoditi, ona se neda gaziti.
Groblje pokriveno lepršavim hrvatskim zastavama. Vijore se u rukama starih i mladih, u rukama sudionika Bleiburga i njihovih unuka. Visoko i slobodno. Lagani vjetrić njiše ih i leprša, stvarajući melodiju prikladnu za ovo mjesto i ovo vrijeme. U crveno-bijelo-plavim bojama poneka crna. Crna kao vrijeme kad se Bleiburg dogodio. Ti bi sa tim crnim zastavama, i u crnim odorama, opet vratili bleiburško vrijeme. Jesu li to oni koji su hrvatske domoljube razoružali i predali partizanskim krvnicima. Oni tim crnim zastavama i svojim crnilom vraćaju Hrvatsku na Balkan, u buduću balkanzajednicu, koja u Haagu crta nove križne puteve hrvatskom narodu. Svojim crnim zastavama i crnilom zatvaraju put Hrvatskoj u europsko društvo, iz kojega ju je Britanija i vratila prije šezdeset i dvije godine. Svako hrvatsko povijesno vrijeme ima kočničara hrvatskog hoda u društvo europskih vrijednosti. Ti u crnoj crnini vraćaju nas u crno vrijeme. Oni su naružnili sliku Bleiburga na 62. obljetnicu najveće tragedije Hrvata. Udbaši i plaćenici koji se nikada nisu pomirili sa našom izborenom suverenošću i nezavisnošću. Odora koja ne pripada tome mjestu i razlogu svehrvatskog okupljanja. Bleiburško polje dosta je crno, baš zbog njih i njihove crne kičavosti. U crnilu se ne ide u Europu, ne ide se u budućnost. Crnilo pokazuje kraj, pa zar nam i ti crni na Bleiburgu predviđaju kraj, kraj samostalne, nezavisne, demokratske i europske Hrvatske.
Od spomenika bleiburškim žrtvama i žrtvama križnih puteva odlazimo na Bleiburško polje. Svibanjsku ljepotu okićenu šarolikošću procvalih poljskih darova, koje okružuju zelena brda sa bjelinom ostataka snijega, nastoje zasjeniti spoznaju strahote zločina počinjenog na ovom tlu. Sve što se bliže prilazilo novosagrađenom liturgijskom prostoru, crkvi na otvorenom, išlo se sve dalje u prošlost, u vrijeme kada je partizansko-četnički režim zločin počinio. Jer, na ovome mjestu ni o čemu drugom se ne može razmšljati osim o hrvatskoj žrtvi i partizansko-komunističkom zločinu. Ovdje kao da se ne može živjeti sadašnjost, već se uvijek osjeća prošlost. To stoga što se ta tragična hrvatska prošlost sustavno skriva, i zatrpava već šezdeset i dvije godine. Podjednako i u vremenu hrvatskog sužanjstva u federalnim krvavim okvirima zločinaca Bleiburga, i u vremenu slobodne i suverene Hrvatske. Kao što okolna brda kriju, ili čuvaju Bleiburško polje, tako i politika skriva nalogodavce i počinitelje zločina.
Novi liturgijski prostor u ljepoti svibanjskog zelenila, izgrađen od mješavine drveta i kamena, dio moderne europske i svjetske arhitekture zamišljene i pripremljene u Hrvatskoj, posjetitelju stvara sliku gomile odloženog oružja, na prijevaru razoružanog hrvatskog domoljuba. Idući prema tom svetom mjestu, velikim dijelom otkupljene austrijske zemlje, što potvrđuje i našu stalnu europsku pripadnost, u škripi šljunka pod nogama koji neda da se krvava zemlja dotiče nogom, čuje se zvuk svake odbačene puške. Čuje se i partizansko-britanska krvoločna zapovijed, sve, sve, sve odbaci i odloži. Zvjerski se rokće: skidaj sa sebe sve, cipele, šinjel, jakne, košulju. Vidi se u svibanjskoj procvalosti Beliburškog polja goli hrvatski vojnik. Svjetina ga ponizila, osudila, i gola na križni put uputila. Tišinu koja se u tom »britansko-partizanskom loncu» osjeća probija partizansko-komunističko pobjednička urlikanja i uguravanje civila, žena, djece, nemoćnhi i starih u pripremljene željezničke vagone. To potvrđuje kako je zločin bio planiran. Stišču se oslonjeni jedan na drugog, bez mogućnosti za sjesti, a nikako i za leći, krvnički zatvaraju vrata vagona napravljenih za prijevoz stoke. Strogo zločinačko zapovjednički odstranjuju vojnike, postrojavaju ih u četverored, bose, gole i gladne tjeraju ih na put bez povratka. S one strane brda, iza željezne zavjese čuje se egzekucija razoružane vojske. Veselje i pjesma komunističko-srpske oligarhije, nad svakim ubijenim hrvatskim domoljubom. Kolona smrti se formira, križni hrvatski putevi bivaju označeni žrtvama. Pod nogama cvili pijesak, a bleiburška zemlja se skriva i srami zbog tragedije počinjene na njoj. Skriva se i čeka da se istina otkrije i objavi
Žrtve dovikuju. Mrtva tišina. Žrtva i veličina tragedije nameće šutnju. Šutnju koja najviše i najglasnije govori. Otkriva sve. Svako zatrpavanje istine u službi je razjedinjenja hrvatskog naroda.
Tu pred kamenim oltarom od bračkog sivca vidim i kockicu Haaga. Pa i to je već davno isplanirano za hrvatski narod. Nema u politici slučajnosti. Sve je negdje i nekada isplanirano i zamišljeno. Križni put hrvatskog naroda i dalje traje. Beliburg-Haag, Haag-Bleiburg. Izdajstvo tajnih svjedočenja, i predaje svih državnih tajni.
Sa ambona od bijelog slavonskog hrasta dopire zvuk: «Ne bojte se». Oči se otvoriše i pogled obuhvati Bleiburško polje, koje vapi za otkrivanjem istine. Istine koja mora biti ugrađena u temelje moderne, europske i hrvatske «Lijepe naše». Za istinu nikada nije kasno, pa neka joj početak otkrivanja bude i ova 62. obljetnica tragedije, i njenog spomeniranja u kojoj je svojom nazočnošću, u suorganizaciji hrvatskih udruga iz Zuga, sudjelovao i Ogranak Hrvatske demokratske zajednice Zug sa svojim članovima.
Bleiburško polje okruženo smrknutim neprohodnim brdima izgleda mi kao jedna u nizu otkrivenih Jazovki koje vape za istinom. Istinom o zločinu koji je počinjen nad hrvatskim narodom u miru, po završetku Drugog svjetskog rata.
Vinko Đotlo
(Napomena: Na ovom mjestu omogućavamo članovima i prijateljima Hrvatske demokratske zajednice Švicarske i Kneževine Lihtenštajn iznošenje svojih komentara i stajališta o političkim pitanjima. Napominjemo da iznošena stajališta ne oslikavaju stav HDZ-a Švicarske i Kneževine Lihtenštajn, njegovog vodstva ili članstva.)
