Proslava 15. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske – 2007
04.02.2007
Niti petnaest godina poslije slike hrvatskih branitelja, u prepoznatljivoj i tada gotovo jedinoj vojnoj odori, trapericama i tenisicama, ne blijede, ne žute i ne gube se iz našeg sjećanja na to sjajno vrijeme hrvatske povijesti.
Dapače, te slike raspjevane hrvatske mladosti što je hrabro stala na branik napadnute, i gotovo četvrtinu okupirane, Lijepe naše, danas su još svježijih boja, tadašnje poruke i mnogi protivnici čitaju i, donekle, razumiju, bolje se, u najvećem dijelu hrvatskog naroda, vrjednuju njihove zasluge za naše danas i naše sutra. Poglavito u ovakvim jubilarnim godišnjicama kao što je ova 15. godišnjica međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, koju su obilježili i Hrvati na prostorima Središnje Švicarske, u organizaciji HDZ-a Ogranka Zug.
Goloruka i bosa hrvatska mladost s krunicom o vratu, pred stostruko vojno naoružanijem srpsko-crnogorskom agresoru s jedne, i tadašnjoj šutljivo ponesenoj europsko svjetskoj zajednici s druge strane, krenula je u obranu najsvetijih i najvećih civilizacijskih vrijednosti čovječanstva. Krenula je u obranu slobode, i temeljnih ljudskih prava kao univerzalne vrijednosti svih naroda svijeta, pa time dakako i hrvatskog. Hrabrost i domoljublje, ljubav i mladost te zajedništvo gotovo stoljetnih hrvatskih razlika zaustavlja i potiskuje neprijatelja na povlačenje sa nekih okupiranih hrvatskih teritorija, te prisiljava šutljivi svijet da glasno i javno kaže 15. siječnja 1992.priznajemo vas.
Uz hrvatske branitelje s krunicom o vratu, svijet da nas prizna prisiljava Veliki papa Ivan Pavao II. dva dana ranije, 13. siječnja, kada prvi priznaje Hrvatsku. Bilo je to u vremenu trojice velikih povijesnih ljudi: Ivana Pavla II., kardinala Crkve u Hrvata Franje Kuharića i prvog hrvatskog predsjednika, i predsjednika svih Hrvata, doktora Franje Tuđmana. Hrvatska je priznata. «Imamo Hrvatsku».
Sjećamo se danas toga vremena kada nam mnogi, kao i onda, manipulacijama, pa čak i zabranama nastoje izbrisati sjećanje na taj krvavi period obrane i stvaranja Hrvatske. Zato smo se u Zugu i okupili 27. siječnja 2007. u obranu ne samo tog, nego svih hrvatskih povijesnih datuma, te se u očuvanom kontinuitetu zajedništva, koje mnogim manipulatorima smeta, spomenuli, i u budućnost unijeli, taj zlatni period hrvatske povijesti.
Najmlađi sudionici te proslave, djeca Hrvatske dopunske škole, ponijela su tu prošlost u budućnost, koja pripada njima, te zajamčila i daljnje obilježavanje 15. siječnja, «povijesnog trenutka kada hrvatski narod ima pravo na izgradnju vlastite budućnosti u okvirima međunarodno priznatih granica Republike Hrvatske», kako reče Ivan Pavao II. na dan priznanja Republike Hrvatske.
Sjećati se zaslužno i opravdano ovakvih hrvatskih povijesnih datuma, zapravo je njihovo historiziranje za budućnost, kojoj pripadaju i hrvatska djeca koje je dovela njihova učiteljica Mirjana Grubišić, te s nama slavili u svehrvatskom zajedništvu. Uz sve to ova proslava, kao dio nacionalnih obilježja u Hrvatskoj i diljem svijeta, velika je hvala svima onima koji su nam i omogućili ovako slobodno hrvatsko okupljanje pod uzdignutim hrvatskim stijegom, što je u prošlosti prije siječanjskog datuma bilo strogo i kažnjivo od jugoslavenskog režima zabranjivano, te stoga u ovolikom broju i nezamislivo.
Održano slavlje koje je bilo između početne «Lijepe naše» i završne «Bože čuvaj Hrvatsku», bilo je ispunjeno pjesmom, povijesnim kratkim govorima doktora Vladislava Stojana, predsjednika Ogranka te nekih od predsjednika hrvatskih udruga, prije svega upućeno mladima, kuglanjem, i sve to uz jelo i hrvatska vina. I ono što je na ovoj obljetnici bilo vrlo visoke razine je činjenica kako je to na neki način bila i centralna proslava u središnjoj Švicarskoj 15. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Time je «periferna» hrvatska zajednica nakratko bila u centru hrvatskih proslava u Švicarskoj.
Vinko Đotlo
